Očima deteta

Autor: Monika Miklja

Ispričaću vam jednu tužnu priču sve dece na dijalizi iz mog ugla, očima jednog deteta.

Budim se iz anestezije i gledam oko sebe. Imam zavoj na levoj ruci, jako me boli ruka. Pokušavam je podići, ali vezana je, jer ne smem da se pomeram. Pa ležeći na krevetu, mamurna, sanjiva, počinjem tiho da plačem. Suze mi same klize niz lice, ne govorim ni reč. Gledam oko sebe, deca se igraju u svojim krevetićima ili leže priključeni na infuzije. Dan pre toga su mi dirali rukice. Male, sićušne i mršave rukice deteta od jedva napunjenih 7 godina.

Kad su me uspavali, nisam znala da će ovoliko da boli. Jedan dečak pored mene je video da plačem, svi delimo valjda istu muku pa je otišao i pozvao sestru koja je ubrzo došla sa vatom natopljenom vodom kojom mi je mazala ispucale usne. “Nemoj plakati, proći će. Hajde da merimo temperaturu”. Proći će, reče sestra, ali, nije prošlo brzo. Nije prošlo ni kad su me otpustili kući. Naučila sam da živim sa bolovima, dok nekako, kao magijom, nisu nestali.

A onda, posle više od godinu ipo dana, sve se nekako ubrzano desilo. Na jednoj kontroli rekoše: “mora ostati u bolnici odmah, idite na odeljenje, i odmah ćemo je priključiti na dijalizu”. Gledam oko sebe, sestra me uzela za ruku vodi me negde, baka plače, a ja hodam, ne znam gde i ne znam kuda, ali znam da valjda tako mora. Oblače mi pidžamu i dolazi baka sa raznim papirima, smešta me u krevet, objašnjava da moram da ostanem, da će sutra doći. Sledeći dan, opet užurbanost, mere, premeravaju i u nekom trenutku prolazimo duge hodnike, ulazimo u neke prostorije gde pište aparati. Vidim ostalu decu okolo kako im iz ruku izlazi krv na dve igle. Opet me mere, premeravaju i stavljaju na jedan krevet. Uzimaju mi ruku, koja je do juče bila bolna i pipaju. Počinjem da plačem, da vučem ruku sebi, neću da me tu bodu. “A koliko ću ja ovde morati da ležim?”, pitah prvi dan. “Tri sata, ali brzo će proći, igraću se s tobom Ne ljuti se čoveče, jel voliš to?”. “Volim, al’ da pobedim.” Za pobedu ćeš morati da se potrudiš, neću da te puštam, da znaš.

I tako je počeo moj život na dijalizi koji je trajao punih 7 ipo godina. Kad su rekli prvi put idete na odmor, na vikend, ja mislila, gotovo. Ali nije bilo gotovo. U petak smo otišli na “odmor” do ponedeljka. Bez letovanja, bez zimovanja, bez ekskurzije u školi, bez svega što su ostala deca imala. More sam prvi put videla sa 25 godina, planinu sa 27. I to možda i nije tolika “katastrofa” da sam smela da pijem vodu, ali osnovnu životnu namirnicu nisam smela konzumirati. Kao dete sam bežala od kuće i napila se vode po seoskim česmama. Jer kući se znalo, smeš vodu, ali samo uz lekove. Godine su prolazile, proleće, leto, jesen, zima, i tako ukrug. Sa tri povećali su mi na četiri sata dijalize.

Kad je počelo bombardovanje, prešla sam na dijalizu u Pančevo sa odraslima. U početku mi je bilo sve čudno zato što sam ja bila najmlađa. Bila sam dete, svi su bili odrasli oko mene, a počele su i tegobe dijalize, povraćanje, nesvestica, grčevi, bolovi u kostima, glavobolje, gušenje, gubitak daha, tahikardija. Znate kako je užasno kad ne možete da dišete? Ja nažalost znam. Tamo sam upoznala čika Božu, on je išao sa mnom u istu salu za dijalizu, tad je već išao 20 godina na dijalizu i znao je sve šta ona nosi. Učio me je kako brže da mi prođe vreme. Počeli smo da čitamo zajedno viceve, rešavamo ukrštenice, ja sam pisala, a on je mozgao, igrali smo šah. A četvrti, zadnji sat, koji nam je uvek prolazio kao večnost, tad smo pevali. Sve sestre su znale već da kad mi pevamo, nije nam dobro.

Sećam se da sam nekad osećala kao da mi taj aparat dušu polako vadi. Mislila sam na moje, šta ako ovaj put ne mogu ustati iz kreveta kad mi budu izvadili igle. Nekad se i to dešavalo, morali su da me nose u naručju.
Kažu da zdrav čovek ima hiljadu želja, a bolestan samo jednu DA BUDE ZDRAV. I verujem da me je ta želja i taj san da postanem zdrava održao u životu i da sam sad srećna što mogu zdravije da živim daleko od dijalize i od svega šta ona nosi.

Imala sam 12 godina kad su mi rekli da postoji rešenje, a to je transplantacija. Ali tad sam mislila da će sve biti odmah i sada gotovo, nisam znala da ću čekati toliko, tačnije do svoje 16 godine, da se transplantiram. Onda su me stavili na listu, iskreno, nisam ni znala šta lista znači tada, ali sam znala da je spas. Na početku misliš da će odmah tebe izvući, da si ti sledeći, da je tvojim mukama došao kraj ali kako vreme prolazi, shvataš da se ne vrti sve oko tebe i da nisi samo ti na listi i da i drugi čekaju.

U vreme kad sam ja transplantirana nije bila toliko promovisana transplantacija organa, malo se o tome pričalo, još manje znalo. Tako da su se samim tim i kadaverične transplantacije vrlo retko radile, zato se dugo čekalo na transplantaciju. Moj drug je čekao 17 godina, znate li koliko je to? Čitavo jedno detinjstvo je izgubljeno na dijalizi i nažalost, nije jedino. Postoji mnogo ovakvih, pa možda i gorih priča, sa nesrećnim krajem. Meni je majka bila živi donor i 23. marta, 2003. godine posle 7 ipo godina dijalize, ja sam se transplantirala. Moje malo, sićušno telo od 33 kg nije moglo više da trpi dijalizu, pa su ubrzali proces.

Pre same operacije nisam osećala ništa, ni strah, ni olakšanje. Otišla sam u salu za operaciju sa jednom mišlju, da ću se probuditi zdrava i da ću moći da pijem vodu. Ništa drugo nisam razmišljala, niti sam se plašila, jer sam već do tad prešla toliko toga da straha nije više bilo. Samo sam se nadala da će meni biti dobro. Moji su bili ispred sale za operaciju i odmah im je javljeno. Iako sam bila pod anestezijom još uvek i vrlo pospana sećam se tih trenutaka. Sećam se kako sam uhvatila profesora koji me transplantirao za ruku i rekla da ga volim, kao i sestru koja mi je nameštala infuziju i doktorku koja je upravo došla u moju sobu da me obiđe. Sve sam ih volela jer su me vratili u život i oslobodili me dijalize.

Završila sam srednju školu posle transplantacije. Mogla sam da idem svaki dan u školu posle transplantacije, a ne samo onda kada mi je dobro. Mogla sam da vozim bicikl, da izlazim i nešto što mi je bilo od detinjstva uskraćeno, a to je da pijem VODU. Sad smem da pijem vodu u neograničenim količinama. Pomalo radim, igram u pozorištu, gluma me potpuno ispunjava. Za svoj poziv sam izabrala kreativnost, ručni rad, umetnost, tonem u svojim bojama, kreacijama, perlicama, cvetićima i to me čini srećnom. U umetnosti sam našla lek za sebe. Stvorila sam svoj mali svet i u tom svetu kreacija, izgubim pojam o vremenu, prostoru, o svemu. Obično me iz mog potonuća u šarene boje i drugi svet, budi alarm na mobilnom telefonu koji mi javlja da treba da popijem svoj imunosupresiv, koji mi transplantirani pijemo.

Postoje usponi i padovi, nekad više padam, nego što se uspinjem. Ali se borim i idem dalje. Punoletna sam, odnosno, 18 godina sam transplantirana, 19-tu godinu gazim hrabro. Jer je svaka nova godina, nova pobeda. U stvari, svaki novi dan je pobeda. Da, transplantirana sam. Vodim koliko god se može normalan život. Kod nas transplantiranih postoji mnogo toga što se ne vidi a sa čim se borimo. Mnogo je bolje, ali nije idealno i nikad neće ni biti, posebno za nas čije je telo iscrpela dijaliza. Zato bi transplantacija trebala da se radi posle godinu dana, najviše dve, a ne da se toliko čeka ili da se ni ne dočeka. Mnogi nisu dočekali.

Takođe bih još ovo rekla svim čitaocima moje priče: “I kad ti je najteže ti se nasmej”, jer je smeh lek, daje nam snagu i kad snage više nema. I pevajte, pevajte i kad nemate sluha. Ja sam možda najveći antitalenat i antisluhista, ali pevam i kad padam, a još jače kad se podignem. Jer je umetnost podići se, obrisati svoja krvava kolena i nastaviti dalje. Život je borba i vredi boriti se, za svaki dan, sat, minut. Možda upravo u ovom minutu će neko ovu priču pročitati i shvatiti koliko je srećan što je živ i pre svega zdrav, jer je život dar.

I za kraj, život je najveći dar koji imamo, zato produžite život posle života i tako spasite ne jedan, već nekoliko života.