Autorka: Danka Lazić
Danas sam majka četvoro dece i mogu da vozim, da se krećem sama i da gledam bez straha. Danas imam idealan vid. Ali do toga je trebalo da prođe dvanaest godina.
Sve je počelo 2010. godine, kada sam otišla na lekarski pregled jer sam se spremala da polažem vozački. Tada su mi otkrili da imam problem sa vidom i odmah me poslali u Beograd na dalje preglede. Mislila sam da ću dobiti terapiju i da će problem biti rešen. Umesto toga, saznala sam da za moje stanje nema leka i da mi jedino transplantacija rožnjače može pomoći.
Stavili su me na listu čekanja.
Imala sam tada dvadeset i jednu godinu. Bila sam mlada i nisam mogla da zamislim da će čekanje trajati toliko dugo.
U međuvremenu sam se udala i postala majka četvoro dece. Prvo dete dobila sam 2012., drugo 2014. godine, a 2018. godine rodile su se bliznakinje. Moj život je bio ispunjen decom, obavezama i svakodnevnim stvarima koje svaka majka radi, ali je moj vid iz godine u godinu bio sve slabiji. Došla sam do toga da sam na pregledu mogla da vidim samo najveće slovo. Sve ostalo bilo je nejasno. Videla sam samo 10%.
Meni je bio potreban vid, da bih mogla da spremim decu, da im pomognem oko domaćeg, da vidim šta rade, da se krećem sa njima, da ih izvedem napolje. A ja sitna slova nisam mogla da pročitam. Domaći zadaci su bili posebno komplikovani. Bila sam uglavnom kod kuće, nisam imala potrebu ni mogućnost da idem sama bilo gde. Ako bih izlazila, išla sam sa suprugom. Nisam videla ni ulicu da pređem, a ne nešto više.
Sunce mi je mnogo smetalo, a naočare nisu pomagale. Naprotiv, sa njima mi je često bilo još gore.
Dvanaest godina sam čekala poziv sa klinike. Od 2010. do 2022. godine. Nije malo.
U jednom trenutku više nisam mogla da čekam. Nisam gotovo ništa videla i odlučila sam da privatno uradim transplantaciju prvog oka. Uz pomoć supruga i majke uspela sam da prikupim sredstva i 2022. godine transplantirala sam levo oko.
Neposredno posle toga pozvali su me iz Kliničkog centra. Kada su na pregledu videli da sam već operisala levo oko, rekli su mi da desno ne operišem privatno, već da sačekam njih. Za drugo oko svakako nisam imala novca i planirala sam da čekam poziv.
Taj poziv je konačno stigao prošle godine.
U februaru su mi rekli da je vreme za transplantaciju desnog oka. Prikupila sam potrebnu dokumentaciju i u martu sam operisana u Kliničkom centru. Operacija je prošla odlično. Nekoliko dana sam ostala u bolnici, a iz nje sam izašla 1. aprila. Nisam imala bolove, lepo sam se probudila iz anestezije, a doktorka je bila zadovoljna kako oko napreduje. Operisala me je docentkinja Dačić.
Sve je od početka išlo kako treba.
Tokom svih tih godina suprug mi je pomagao oko dece, a kada sam bila u bolnici, on i moja majka su preuzeli brigu o njima. Posle transplantacije suprug mi je pomagao svakodnevno – stavljao mi kapi u oči, pomagao oko svega što nisam mogla sama. Deca su gledala kako nosim flaster, znala su da mama ne vidi dobro i odrastala su uz moje probleme sa vidom.
Danas je od prve transplantacije prošlo četiri godine i moj vid je idealan. Počela sam ponovo sa obukom za vožnju. Tek kada sam dobila rožnjače, shvatila sam koliko mi je vid nedostajao.
Nikada ranije nisam razmišljala o doniranju organa. Nisam razmišljala o tome šta se dešava kada neko zavešta svoje organe i koliko to može da znači drugom čoveku. Sve dok nisam došla u situaciju da meni tuđa odluka omogući da normalno vidim.
Danas bih volela da i sama budem donor.
Ako jednog dana nešto moje može da pomogne nekom drugom čoveku, zašto ne bih pomogla? Ja sam zahvaljujući donorima dobila svoj vid.
Zato danas o tome pričam gde god mogu i pokušavam da ljudima objasnim koliko je važno donirati organe.





