Da za život koji se gleda zdravim očima

Autorka: Kristina Sabo Jurišić

Moja priča sa vidom počela je još kada sam bila dete, u predškolskom dobu. Na sistematskom pregledu, pre upisa u prvi razred, otkriveno je da slabije vidim. Od tada kreće moje redovno odlaženje kod oftalmologa.

Kako sam rasla, vid mi je slabio sve više i više. Negde do petog ili šestog razreda, kada sam imala 11 – 12 godina, otkrivena mi je distrofija rožnjače. Pojavila su se zamućenja na površini rožnjače. Kako sam rasla, tako se i to zamućenje sve više širilo, a zbog tih “flekica” po rožnjačama vid mi je postajao sve slabiji. Tada mi je rečeno da leka nema.

Na jednoj od narednih kontrola pregledao me je jedan mlađi lekar. Kada je video o čemu se radi, uputio me je u Klinički centar u Novom Sadu. Tamo su me pregledali i rekli da lek ipak postoji i da je to transplantacija rožnjače. Poslali su me na pregled za Beograd.

Sećam se tog pregleda i zbog svoje majke. Njoj je sve to bilo jako emotivno. Odvela je svoje dete na pregled u Beograd i tamo su nam, već na tom prvom susretu, rekli da me odmah stavljaju na listu za transplantaciju, ali da ću biti operisana kada se steknu uslovi.

U tom periodu još sam mogla da funkcionišem sa naočarima. Na listi sam bila do 2015. godine, ali donora nije bilo. To je period čekanja, koje je postao deo mog života.

Prvi poziv sam dobila u junu 2015. godine, ali tada me nisu izabrali, jer je bilo pozvano više pacijenata. Teško sam to podnela, za mene je to bio šok. Nadate se nečemu, pomislite da je konačno došao taj trenutak, a onda ujutru saznate da ipak nećete biti operisani. Vratila sam se kući, uspela da prebrodim sve to i nastavila sa životom.

Mesec dana kasnije ponovo sam dobila poziv. I tada sam prvi put operisana. 28. jula, 2015. godine operisano mi je levo oko. Taj datum nikada neću zaboraviti. Bila sam dirnuta, emotivna i baš srećna. Kada dođe taj datum, svake godine, kažem samo: “Hvala”. Hvala onome ko je rekao: „Da“!

Posle operacije sam ležala nekih desetak dana u bolnici, a onda su usledile redovne kontrole. Nakon godinu dana izvadili su mi konce. Posle tog vađenja konaca ostala mi je minimalna dioptrija. Znala sam da će u nekom trenutku na red doći i drugo oko.

Ceo moj slučaj vodio je prof. dr Milenko Stojković, kome sam izuzetno zahvalna na svemu. To je čovek kome stoprocentno verujem u ono što mi kaže. Mislim da je jako važno da lekar stekne poverenje pacijenta i da se izgradi odnos u kojem svom lekaru u potpunosti verujete. On nije bio za to da se sa drugim okom žuri.

Gurala sam dokle god sam mogla sa tim jednim operisanim okom.U međuvremenu sam se udala, ostala trudna, a onda je 2017. godine došao jedan od težih trenutaka.U trudnoći sam imala jedan peh. Ustala sam jedno jutro i nisam ništa videla. Odmah smo se uputili za Beograd. Kada sam stigla, saznala sam da je počela reakcija odbacivanja transplantata. Bila sam trudna i zbog toga mi je sve to još teže palo. Ležala sam nekih desetak dana i uspeli su da reše problem. Dobila sam terapiju i srećom, nije došlo do većih problema, ali svakako nije bilo prijatno.

Moja mama uvek kaže da sam ja izuzetno hrabra, jer nikada nisam razmišljala o ružnim stvarima koje mogu da se dese. Nisam razmišljala o tome koliko će trajati moja nova rožnjača, šta će biti sutra i da li će se nešto zakomplikovati. Evo, sada je već prošlo 11 godina od moje prve operacije. Svaka infekcija može da dovede do problema. Važna je higijena. Normalno živim, ali imam dozu opreza prema svemu.

Redovno sam išla na kontrole i u jednom trenutku je i na desnom oku bolest došla do poslednjeg stadijuma. Tada je postalo jasno da je neophodna i druga transplantacija.
Veliki problem u tom periodu, tokom 2022. i 2023. godine, bio je to što jednostavno nije bilo donora. Tada još uvek nije postojala banka rožnjača. Nisu postojale mogućnosti za skladištenje i čuvanje donorskih rožnjača.

Godine 2023. rečeno mi je da će me operisati čim se steknu uslovi.

Krajem te godine počela je da funkcioniše banka rožnjača. Odjednom je više ljudi moglo da se operiše. Ljudi su konačno počeli da se skidaju sa liste čekanja. Neki su bili i slepi i tek su tada došli na red za operaciju. Meni su tada najavili operaciju.

5. marta 2024. godine ponovo sam operisana. Ovog puta, pored mene, operisano je još troje ili četvoro ljudi. Transplantacije su počele da se rade u mnogo većem broju i to je izuzetno dobro. Mislim da pacijentima jako puno znači to što je banka rožnjača počela da funkcioniše. Sada se operacije zakazuju, pacijent se pripremi, a sa druge strane to je ogromna pomoć svima koji su bili na listi i čekali svoj red.

Između moje prve i druge transplantacije prošlo je devet godina.

Danas, zahvaljujući banci rožnjača, pacijenti ne čekaju toliko dugo. Lista se smanjila i na red dolaze ljudi koji su možda već mislili da nikada neće biti operisani. To je mnogo drugačije u odnosu na period kada sam prvi put operisana. Tada nije bilo banke i transplantacije su se radile kako se pojavi donor. Kada se pojavi rožnjača, pacijent bude pozvan i sve se dešava veoma brzo.

Moju priču mnogi znaju, ali mnogi je i ne znaju. I to nije zato što sam je krila. Jednostavno, ja normalno živim, radim, majka sam, žena sam, imam svoj posao, radim kao ginekološko-akušarska sestra u porodilištu u Novom Sadu, nisam stala, imam sve ćemu sam težila.
Ponekad razmišljam šta bi bilo da se nisam operisala. Da li bih mogla da radim ovo što danas radim? Da li bih mogla da živim život koji sam želela?

Ne znam, ali znam da su mi transplantacije omogućile život kakav sam želela.
Onaj ko se nikada nije našao u ovakvoj situaciji verovatno nikada neće moći u potpunosti da razume kako je to čekati. Kako je strepeti da li će se operacija ikada desiti. Kako je razmišljati da li ćeš moći normalno da funkcionišeš ili ćeš jednog dana zavisiti od nekoga.

Iza svake transplantacije postoji neko ko je čekao, neko ko se nadao i neko ko je jednog dana rekao da. A za nekoga ko čeka, to jedno „da“ može da znači život koji će ponovo moći da gleda svojim očima.